Gledam u svet koji ništa ne pita,
a svima sve nudi bez duše i lica.
U očima ljudi reklame trepću,
a srca su tiha, bez glasa, bez vriska.
Dok još ima mene u meni,
ja ću paliti vatru gde svi gase sveće.
Šetam kroz gradove bez vetra, bez kise,
gde se plače interno, a smeh se lajkuje.
Niko više ne gleda pravo u oči —
plaše se istine što liči na ogledalo.
Dok još ima mene u meni,
ja ću ljubiti ćutanje kao svetinju.
Gubio sam ratove koje nisam birao,
voleo žene što su zaboravljale kako.
Bio sam slab, bio sam siv, bio sam tišina,
al nikad nisam bio mrtav iznutra.
Dok još ima mene u meni,
ne dam se sistemu ni za hleb ni za hram.
Rekli su mi: „Pametan si, ali ćuti.
Oni koji znaju, uvek stradaju prvi.“
A ja nisam hteo da umrem pametan,
već da živim istinit, makar kratko i sam.
Dok još ima mene u meni,
pišem pesme kao da su poslednje reči.
I ako padnem — nek padnem ceo,
a ne kao senka od nekog čoveka.
Jer bolje je izgoreti u svom plamenu
nego večno biti led u tuđem mraku.
Dok još ima mene u meni…
ima sveta koji vredi da se probudi.
