Zima na Divčibarama nije bila obična.
Vetar je šuštao kroz borove, sneg se lepio za čizme, a ja sam imao samo šest godina.
Svet je bio ogroman. Nisam umeo da vežem pertle. Bio sam levoruk — i jedini među decom kome su pertle bile veći izazov od snega i skijanja.
Rukavice su mi bile prevelike, skije predugačke, a koraci nespretni kao da učim da hodam ispočetka.

Ali o svemu tome nisam razmišljao.
Razmišljao sam samo o njoj.
Natalija Popsavin.
Moja skijaška partnerka. Moja prva ljubav. Moje sve — iako tada nisam znao šta „sve“ znači.
Imala je plavu jaknu, crvene rukavice i najlepše razroke oči koje su ikada pogledale pravo u mene.
Kada mi je prvi put pružila ruku da mi pomogne da ne padnem dok sam nespretno petljao oko skija, osetio sam toplotu za koju nisam znao da postoji.
Srce mi je tuklo kao da trčim najbrže u životu, iako sam samo stajao u snegu, crven kao bulka, gutajući reči i smejući se preglasno.
Tog dana sam tri puta upao u kanalizaciju, otrovao se hranom, ukakio se u skafander.
Ali ništa od toga nije bilo važno.
Jer je ona bila tu — držala me za ruku dok smo se spuštali niz blage padine, dok su nam obrazi crveneli od hladnoće i od nečega čemu tada još nisam znao ime.
Nisam znao šta znači voleti.
Ali sam znao da ne želim nikada da se odvojim od nje.
Nisam joj rekao. Ni tada. Ni kasnije.
Godine su prolazile.
Otišli smo u različite srednje škole, ali su nas vikendi spajali više nego ikad.
Ona sa svojim momcima, ja sa svojim devojkama, a svi zajedno negde između prijateljstva i onoga što se nikada nije dogodilo.
Vikendi u mojoj vikendici iznad Vrdnika, vino koje se točilo suviše lako, priče koje su se vrtložile po sobi dok su se iznad Fruške Gore palile zvezde.
Gledao sam je kako se smeje, kako pali cigaretu, kako stavlja noge na sto i priča priče koje sam znao napamet, ali bih ih slušao iznova, samo da bih čuo njen glas još malo duže.
Ponekad bi ostajala poslednja, kada bi svi drugi već zaspali.
Sedeli bismo u tišini, slušali vetar kroz prozore i tapkanje njenih prstiju po staklu čaše.
Ponekad bi me pogledala, a ja bih okretao glavu.
Nisam znao šta da kažem. Nisam želeo da pokvarim ono što je već bilo savršeno u svojoj tišini.
Na fakultetu smo ponovo bili zajedno, ali sada kao stranci koji znaju svaku tačku jedno drugog, a nikada ih nisu prešli.
Gledao sam je kako odrasta, kako menja frizure, kako joj osmeh postaje drugačiji — dublji, tiši, umorniji.
Bila je udata pre nego što sam shvatio da je neko drugi imao hrabrosti da učini ono što ja nisam mogao.
Kasnije, kada je postala udovica, nisam joj se približio.
Nisam joj pisao. Nisam je tražio.
Nisam želeo da budem čovek koji dolazi samo kad je kasno.
Danas je više nema u mom životu.
Nestala je, možda zauvek, možda samo dok sudbina ponovo ne pošalje neku čudnu zimu, neku slučajnu ulicu, neki iznenadni „hej, dugo se nismo videli“.
Ponekad, dok hodam sam kroz maglovite ulice, zamišljam je kako dolazi iz suprotnog pravca.
Podiže ruku, smeje se, možda me poljubi u obraz — onako usput, nesvesna da sam opet ono dete koje nije znalo da veže pertle.
Ali ona ne dolazi.
I nikada neće.
I možda je baš u tome cela istina: ona je bila prva i poslednja zbog koje mi je srce zavezalo čvor koji ni danas ne umem da odvežem…