Ulice bez broja

svaki put kad pogledam u prošlost,
vidim samo sve što sam propustio,
ali ništa ne žalim, jer u žaljenju nema mesta
za sve ono što sam zapravo želeo.
...i tako je svaki dan.

Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...

svaki put kad pogledam u prošlost,
vidim samo sve što sam propustio,
ali ništa ne žalim, jer u žaljenju nema mesta
za sve ono što sam zapravo želeo.
...i tako je svaki dan.

Zato kad sledeći put vidiš "Đole voli Marinu" na banderi, seti se da to nije primitivizam — to je milenijumima stara navika da čovek ne može da ćuti kad oseća nešto jako.
Čak i ako nema pergament ni papir, ima zid. Ima ugljen. Ima potrebu.
I možda se ne zna gde je nestao autor, ali zna se šta mu je bilo na duši. Zid pamti. I kad svet nestane pod pepelom — ostane rečenica... Zato pišite, čitajte, pišite... Stvarajte...

Pokazalo ti je sve: ožiljke, snove, krugove pod očima
i ženu koja je preživela sve svoje pogrešne izbore
Nisi dobila ono što si tražila
Ali si prestala da tražiš, jer si shvatila
Ljubav nisi pronašla — ti si od nje nastala

BEGA:
Ne. Ja sam ti ono što vaša firma ne zna da klasifikuje – slobodna svest. Ne vernik, ne ateista, već hodočasnik po ivici istine. Bog? Možda. Ali ne vaš. Ne onaj što piše ugovore s krvavim pečatom.

Kad me zaborave, pisaće da sam bio lud –
jer samo lud beži iz kola koje vozi ka ambisu.
Al' ja sam znao: biti normalan danas
znači izdati ono što te čini čovekom.
Ja sam ronin što dužnost nosi kao ranu...

Salajka to može.
Samo mora da zna – da nije kraj uvek na kraju. Nekad je kraj početak. Da li kist, da li lopta, nije bitno kada se iz kvantiteta krene u kvalitet.

Salajka ga ne pamti po pameti, ni po delima. Pamti ga po zakrpi, po prljavom ramenu, po čudnom hodu. Ali ja – ja hoću da ga pamtim po onome što je nosio nevidljivo: po gubitku koji se ne vidi, a od kojeg se i najjače ruke tresu. Po tišini kojom je hodao kroz mahalu, i po ćutanju koje je bilo dublje od svake molitve.

Свет ће наставити без нас,
али негде, у пукотини простора,
у трептају нечег већег од постојања,
можда неко дрво зна да смо били.
Ако заиста постоји толико универзума у истом трену,
онда сам бар у једном срећан.

Godina je bila negde oko 1905. Albert je tada bio više muž nego genije. Oženio se Milevom Marić, našom, Titeljkom. Živeli su u kući na Salajki, u ulici Kisačka 20 – prava novosadska kuća sa dvorištem, bunarom, dudom i pogledom u nebo koje pamti više nego ljudi. Izašao bi, kažu, Ajnštajn iz kuće s kosom ko razbarušena istina, s biciklom ispod miške i pogledom deteta koje je zaboravilo tablu množenja.

Salajka je srce grada Novog Sada, grada kojeg su Salajčani gradili i grade. Mnogo reči bilo bi potrošeno da se napiše o tome koliko su Salajčani uradili i izgradili i koliko je Salajka vredna ovom našem gradu. Tradicija je identitet jednog naroda, a čuvajući nju, čuvamo i sami sebe.