U rimskoj čuvenoj Pompeji, gradu koji je pod lavom i pepelom nestao 79. godine nove ere, sačuvano je nešto što savršeno oslikava duh ljudske prirode — grafiti. Ne u današnjem smislu umetničkog bunta na betonu, već u obliku pisane strasti, besa, zavisti, humora i prostote, urezanih noktima, ugljem ili kredom, direktno u zidove krčmi, bordela, javnih kuća, fontana i bogataških vila.
Ljudi su tada, kao i danas, imali potrebu da ostave trag.
Neki su ispisivali ljubavne stihove, neki su psovali senatore, neki su crtali faluse. Bilo je i onih koji su ostavljali ozbiljne poruke:
„Pozdrav svakome ko ovde piški osim svinja. One ne znaju čitati.”
„Trudna sam i ne znam od koga.“
„Epafra je varalica.“
„Ovde je večerao Lukan i nije platio!“
Jedan grafit na zidu bordela glasi:
„Ostavi sve nade, ti što ulaziš – osim ako imaš pet sestercija.“
(Tako da je i Dante možda bio samo plagijator sa dobrim pamćenjem.)
Rimljani su ispisivali i reklame:
„Dođite na gladijatorske igre! Više od 20 ljudi će umreti za vašu zabavu.“
Grafiti su bili i politička sredstva: kandidati su plaćali lokalnim „pisarima“ da u zoru pišu slogane po gradskim zidovima — rani oblik političkog marketinga.
I kao i danas, postojali su anti-grafiti: ljudi koji su pisali preko napisa sa „anti-kandidatima“ ili ih sprdali. I nije bilo sapuna da to obriše.
Zidovi su tada bili fejsbuk, tvit, forum, i pijana poruka u 2 ujutru — sve u jednom.
Zato kad sledeći put vidiš "Đole voli Marinu" na banderi, seti se da to nije primitivizam — to je milenijumima stara navika da čovek ne može da ćuti kad oseća nešto jako.
Čak i ako nema pergament ni papir, ima zid. Ima ugljen. Ima potrebu.
I možda se ne zna gde je nestao autor, ali zna se šta mu je bilo na duši. Zid pamti. I kad svet nestane pod pepelom — ostane rečenica... Zato pišite, čitajte, pišite... Stvarajte...
