Ti si…

Ako me pronađeš, ne zovi po imenu.
Ja sam ono što je ćutalo s tobom.
Ja sam vetar kroz tvoju kosu što luta.
Ti si izgubljena polovina mog daha...
Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Ako me pronađeš, ne zovi po imenu.
Ja sam ono što je ćutalo s tobom.
Ja sam vetar kroz tvoju kosu što luta.
Ti si izgubljena polovina mog daha...
Svako jelo možeš napraviti na dva načina – sa ljubavlju ili preko kurca. Ja drugi nisam probao. I neću. Jer kuvaš da se pamti – ne da se preživi. Ovo je boranija, kakva mora da bude!
Život kao slagalica bez završne slike,
jer nikad nije bila ni nacrtana.
Kupujemo vreme za valute pažnje,
prodajemo snove za priznanje koje hladi.
A dan kad sve postigneš – najtiši je dan.
Tišina tada ima težinu čitavog univerzuma...
Jer žudnja uvek ostaje gladna...
svaki put kad pogledam u prošlost,
vidim samo sve što sam propustio,
ali ništa ne žalim, jer u žaljenju nema mesta
za sve ono što sam zapravo želeo.
...i tako je svaki dan.
BEGA:
Ne. Ja sam ti ono što vaša firma ne zna da klasifikuje – slobodna svest. Ne vernik, ne ateista, već hodočasnik po ivici istine. Bog? Možda. Ali ne vaš. Ne onaj što piše ugovore s krvavim pečatom.
Salajka to može.
Samo mora da zna – da nije kraj uvek na kraju. Nekad je kraj početak. Da li kist, da li lopta, nije bitno kada se iz kvantiteta krene u kvalitet.
Salajka ga ne pamti po pameti, ni po delima. Pamti ga po zakrpi, po prljavom ramenu, po čudnom hodu. Ali ja – ja hoću da ga pamtim po onome što je nosio nevidljivo: po gubitku koji se ne vidi, a od kojeg se i najjače ruke tresu. Po tišini kojom je hodao kroz mahalu, i po ćutanju koje je bilo dublje od svake molitve.
Свет ће наставити без нас,
али негде, у пукотини простора,
у трептају нечег већег од постојања,
можда неко дрво зна да смо били.
Ако заиста постоји толико универзума у истом трену,
онда сам бар у једном срећан.
Godina je bila negde oko 1905. Albert je tada bio više muž nego genije. Oženio se Milevom Marić, našom, Titeljkom. Živeli su u kući na Salajki, u ulici Kisačka 20 – prava novosadska kuća sa dvorištem, bunarom, dudom i pogledom u nebo koje pamti više nego ljudi. Izašao bi, kažu, Ajnštajn iz kuće s kosom ko razbarušena istina, s biciklom ispod miške i pogledom deteta koje je zaboravilo tablu množenja.
Salajka je srce grada Novog Sada, grada kojeg su Salajčani gradili i grade. Mnogo reči bilo bi potrošeno da se napiše o tome koliko su Salajčani uradili i izgradili i koliko je Salajka vredna ovom našem gradu. Tradicija je identitet jednog naroda, a čuvajući nju, čuvamo i sami sebe.