Miris suve trave u tišini jeseni

Jesen se spustila poslednji put
Dunav je bio tih, kao stara rana
U njegovom ogledalu vidim lice koje više ne poznajem
I tišinu koja me gleda kao sudija
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Jesen se spustila poslednji put
Dunav je bio tih, kao stara rana
U njegovom ogledalu vidim lice koje više ne poznajem
I tišinu koja me gleda kao sudija
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
I tada sam spoznao ono što se ne uči ni u knjigama, ni od starijih: čovek može da glumi snagu, da nosi maske i prkosno ćuti, ali pred plačem svog deteta postaje ono što jeste — gol, ranjiv i osetljiv kao srce u grudima. Ja, koji sam vešto skrivao svoju mekoću, te večeri sam se slomio i ponovo rodio, zajedno s njom.
Nema ko da pita zašto sam stao.
Nema ko da čeka da krenem.
Nema ni mene kad me traže.
Svet ne čeka one koji stoje...
Mi ne znamo da gledamo, a da ne vidimo.
Ne znamo da slušamo, a da ne čujemo.
Ne znamo da pričamo, a da ne osećamo svaku reč.
Ko ima tanku kožu, ima debelu dušu.
Jer bez te debele duše – tanku kožu bi svet odavno pocepao.
I ne, nije to za svakog.
Ali za one koji znaju – to je najčistija forma hrabrosti.
Nisam više bio isti. Postao sam portal, prijemnik, odašiljač. Nešto u meni se pomerilo i nikada se više nije vratilo nazad. Bio sam ja — ali drugačiji ja. I da toga nije bilo, verovatno bih i dalje bio ja, ali ne onaj koji sada piše. Ne onaj koji sada sluša tišinu dok ispod nje pulsira nešto dublje.
Salajka to može.
Samo mora da zna – da nije kraj uvek na kraju. Nekad je kraj početak. Da li kist, da li lopta, nije bitno kada se iz kvantiteta krene u kvalitet.
Salajka ga ne pamti po pameti, ni po delima. Pamti ga po zakrpi, po prljavom ramenu, po čudnom hodu. Ali ja – ja hoću da ga pamtim po onome što je nosio nevidljivo: po gubitku koji se ne vidi, a od kojeg se i najjače ruke tresu. Po tišini kojom je hodao kroz mahalu, i po ćutanju koje je bilo dublje od svake molitve.
Godina je bila negde oko 1905. Albert je tada bio više muž nego genije. Oženio se Milevom Marić, našom, Titeljkom. Živeli su u kući na Salajki, u ulici Kisačka 20 – prava novosadska kuća sa dvorištem, bunarom, dudom i pogledom u nebo koje pamti više nego ljudi. Izašao bi, kažu, Ajnštajn iz kuće s kosom ko razbarušena istina, s biciklom ispod miške i pogledom deteta koje je zaboravilo tablu množenja.
Salajka je srce grada Novog Sada, grada kojeg su Salajčani gradili i grade. Mnogo reči bilo bi potrošeno da se napiše o tome koliko su Salajčani uradili i izgradili i koliko je Salajka vredna ovom našem gradu. Tradicija je identitet jednog naroda, a čuvajući nju, čuvamo i sami sebe.