Bio sam dete što se gubi u bašti sna,
tragao za zvezdom u mlazu vode,
majčin glas se gubio u vetru,
a senke su bile veće od mene.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.
Bio sam klinac sa ranjenim kolenima,
kamen u džepu, svet u pogledu,
gledao sam u odrasle kao u mit,
a nisam znao da su i oni izgubljeni.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.
Bio sam mlad i podeljen kao put,
voleo sam pogrešno, silovito,
sanjao revolucije u grudima,
a budio se pored sopstvenih ruševina.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.
Sad sam sredovečan,
lica oko mene se menjaju brže nego godišnja doba,
reči koje sam govorio, sad čujem u tuđim ustima,
a srce – ono isto, uporno, detinje.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.
Naučio sam da vreme ne leči, već izoštrava,
da bol ima oblik stana u kom odrastemo,
da se čovek ne menja – samo nauči da ćuti.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.
I sada kad gledam u sebe,
vidim dete sa čvorom od tajni,
klinca sa pesnicom punom prašine,
mladića što krvari iz osmeha,
i čoveka što hoda kroz sopstveni pepeo.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.
