Svetlo više ne izlazi spolja —
izgorelo je u meni, tiho, bez krika.
Sve što me nekad vodilo bilo je lažno obećanje
prodavano pod imenom budućnost.
Naučio sam da čekanje nije nada
nego sofisticirani oblik odustajanja.
Nisam stvoren da dišem u jatu,
ali sam zaboravio kako se sam preživljava.
Oni koji viču da je sreća izbor
nikad nisu gledali u plafon
dok srce zvoni kao zvono bez crkve.
Tišina ne donosi mir,
donosi istinu od koje puca sluh.
Zvali su to slobodom:
da biraš gde ćeš umreti.
U ratu, na poslu, u braku,
u zagrljaju koji više greje strah nego kožu.
Sloboda je kad ti više ne treba ništa,
ali još osećaš da bi voleo da ti treba.
Očevi su nas učili da se ćuti,
majke da se prećuti,
a niko nas nije učio
kako da preživimo kad nas niko ne pita kako smo.
Nasledili smo imena, krv,
i tišinu sa kojom ne znamo šta da radimo.
U mladosti sam mislio da će smisao doći
kao voz za koji samo treba kupiti kartu.
Sad znam da je smisao putnik bez voznog reda
koji možda nikad ne stigne.
I sve što sam postao –
samo je refleks da ne postanem ono što sam mrzeo.
Voleo sam.
Ne žene, ne telo — voleo sam ideju da je moguće
da dvoje ne bude manje od jednog.
Ali kad si sam, vidiš jasno:
ništa nas ne spaja osim iluzije
da bol ne mora biti zajednički.
Svet se ne popravlja,
on se presvlači.
Stalno nova lica za istu prazninu.
I svaki pokušaj da promenim nešto
bio je tek elegantnija verzija poraza.
Ako postoji Bog,
on ćuti ne zato što ne zna odgovor,
nego zato što zna
da bismo ga svejedno ignorisali.
Ljudi ne traže istinu.
Traže potvrdu da su u pravu.
Zato više ne vičem.
Samo dišem i gledam.
Nekad pišem,
kao da ću tako razbiti prozor između sveta i mene.
Ali ni slova ne grle.
Ona samo dokažu da još uvek postojim.
