🐺 Vuk koji uči da živi

Ja sam vuk bez glasa,
al' sa pamćenjem što reži.
Zub mi ostade u mesu noći,
krv u snegu —
al’ nisam pao.
Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Ovde pesme ne cvetaju – one krvare.
Stihovi nastali u tišini između dva poraza, u zadimljenoj sobi gde je papir poslednji saputnik. Poezija na ovom mestu ne traži aplauz, ne miriše na lavandu, ne zna za stilistiku – ali zna da zaboli, zna da probudi, zna da kaže ono što mnogi ne umeju ni da misle. Ovo je teren sirove emocije, lične istine i nedorečenosti koja odzvanja jače od svake tačke.
Ja sam vuk bez glasa,
al' sa pamćenjem što reži.
Zub mi ostade u mesu noći,
krv u snegu —
al’ nisam pao.
Govorile su mi usnei rukei kože,da je svet slobodanda se ljubav množi,da se čovek ne rađa da pripada jednom.A ja sam mislio da znam…Vetrovi su nosili dahove po poljima,lisnate senke igrale su po zidovima,ljuljao sam se među rukama što ne…
Salajko moja, evo me!
Ne sada.
Ne sutra.
Ali uskoro —
uskoro ćeš me gledati
kako ničem iz prašine
s prazilukom u dupetu
i osmehom na tabanima...
Ja sam vuk koji ne zavija.
Ne tražim sažaljenje, jer sažaljenje je za one
koji žele da budu pronađeni.
Ja ne želim da me nađu.
Želim da me zaborave.
Ja sam vuk koji ne zavija.
A ćutanje je jedini zavet koji ću ispuniti.