Ne vraćaj se ako nosiš tišinu…

Postelja mi je polje boja bez tebe,
gde se jutro ne usudi da svane.
Na jastuku su tvoji nedovršeni odgovori
i suze koje niko ne suši.
Ne vraćaj se ako nosiš tišinu...

Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Ovde pesme ne cvetaju – one krvare.
Stihovi nastali u tišini između dva poraza, u zadimljenoj sobi gde je papir poslednji saputnik. Poezija na ovom mestu ne traži aplauz, ne miriše na lavandu, ne zna za stilistiku – ali zna da zaboli, zna da probudi, zna da kaže ono što mnogi ne umeju ni da misle. Ovo je teren sirove emocije, lične istine i nedorečenosti koja odzvanja jače od svake tačke.

Postelja mi je polje boja bez tebe,
gde se jutro ne usudi da svane.
Na jastuku su tvoji nedovršeni odgovori
i suze koje niko ne suši.
Ne vraćaj se ako nosiš tišinu...

Zato, veseli se srpski rode,
bliži se kraj sistema:
Ćacilend u očin ode,
a sad` se i Vučić sprema,
to nije dilema...

Ako postoji Bog,
on ćuti ne zato što ne zna odgovor,
nego zato što zna
da bismo ga svejedno ignorisali.
Ljudi ne traže istinu.
Traže potvrdu da su u pravu.

Ako me pronađeš, ne zovi po imenu.
Ja sam ono što je ćutalo s tobom.
Ja sam vetar kroz tvoju kosu što luta.
Ti si izgubljena polovina mog daha...

Život kao slagalica bez završne slike,
jer nikad nije bila ni nacrtana.
Kupujemo vreme za valute pažnje,
prodajemo snove za priznanje koje hladi.
A dan kad sve postigneš – najtiši je dan.
Tišina tada ima težinu čitavog univerzuma...
Jer žudnja uvek ostaje gladna...

svaki put kad pogledam u prošlost,
vidim samo sve što sam propustio,
ali ništa ne žalim, jer u žaljenju nema mesta
za sve ono što sam zapravo želeo.
...i tako je svaki dan.

Pokazalo ti je sve: ožiljke, snove, krugove pod očima
i ženu koja je preživela sve svoje pogrešne izbore
Nisi dobila ono što si tražila
Ali si prestala da tražiš, jer si shvatila
Ljubav nisi pronašla — ti si od nje nastala

Kad me zaborave, pisaće da sam bio lud –
jer samo lud beži iz kola koje vozi ka ambisu.
Al' ja sam znao: biti normalan danas
znači izdati ono što te čini čovekom.
Ja sam ronin što dužnost nosi kao ranu...

Свет ће наставити без нас,
али негде, у пукотини простора,
у трептају нечег већег од постојања,
можда неко дрво зна да смо били.
Ако заиста постоји толико универзума у истом трену,
онда сам бар у једном срећан.

U meni se prepiru
iskustvo koje ćuti
i rana koja govori.
Ako sam stvoren
po Božijem liku,
zar nisam nasledio
i njegov razdor?
Njegovo svevideće oko
i slepilo za ljubav?