Kad se vratim…

Salajko moja, evo me!
Ne sada.
Ne sutra.
Ali uskoro —
uskoro ćeš me gledati
kako ničem iz prašine
s prazilukom u dupetu
i osmehom na tabanima...
Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Ovde pesme ne cvetaju – one krvare.
Stihovi nastali u tišini između dva poraza, u zadimljenoj sobi gde je papir poslednji saputnik. Poezija na ovom mestu ne traži aplauz, ne miriše na lavandu, ne zna za stilistiku – ali zna da zaboli, zna da probudi, zna da kaže ono što mnogi ne umeju ni da misle. Ovo je teren sirove emocije, lične istine i nedorečenosti koja odzvanja jače od svake tačke.
Salajko moja, evo me!
Ne sada.
Ne sutra.
Ali uskoro —
uskoro ćeš me gledati
kako ničem iz prašine
s prazilukom u dupetu
i osmehom na tabanima...
Ja sam vuk koji ne zavija.
Ne tražim sažaljenje, jer sažaljenje je za one
koji žele da budu pronađeni.
Ja ne želim da me nađu.
Želim da me zaborave.
Ja sam vuk koji ne zavija.
A ćutanje je jedini zavet koji ću ispuniti.