Oblici što dišu tamu

Srce ne objašnjava.
Ono pokazuje.
U šest ujutru
svet još ćuti.
Senke se vraćaju sebi.
Dan stoji otvoren.
Ne traži savršenstvo.
Traži prisustvo.

Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Ovde pesme ne cvetaju – one krvare.
Stihovi nastali u tišini između dva poraza, u zadimljenoj sobi gde je papir poslednji saputnik. Poezija na ovom mestu ne traži aplauz, ne miriše na lavandu, ne zna za stilistiku – ali zna da zaboli, zna da probudi, zna da kaže ono što mnogi ne umeju ni da misle. Ovo je teren sirove emocije, lične istine i nedorečenosti koja odzvanja jače od svake tačke.

Srce ne objašnjava.
Ono pokazuje.
U šest ujutru
svet još ćuti.
Senke se vraćaju sebi.
Dan stoji otvoren.
Ne traži savršenstvo.
Traži prisustvo.

Sunce se rađa sporo, kao čovek posle teške noći,
i baca svetlost koja više skriva nego što otkriva.
Reč se budi nevoljno, tiho,
kap što pada u ponor od stihova, praveći krug koji se širi i nestaje.

Danas kada se setim svega,
najviše me boli ono što sam dao,
i ono što nisam dobio nazad —
a ipak… ostao sam živ,
i svoj.
Ali moja senka tebi ne pripada…

Kad se sve utiša, čujem kako stojim
stub bez krova, vrata bez sobe
učim da dišem bez prevoda
brojim sebe bez svedoka
A u meni — noć bez adrese...

Ako te ikad sretnem, biće to između dva sveta,
na mostu od kostiju strpljenja i vode straha;
ne traži moj profil — traži moju tišinu.
Tu sam najistinitiji, i najnedostojniji.
U sebi nosim ljubav bez adrese.

Jesen se spustila poslednji put
Dunav je bio tih, kao stara rana
U njegovom ogledalu vidim lice koje više ne poznajem
I tišinu koja me gleda kao sudija
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...

I tada sam spoznao ono što se ne uči ni u knjigama, ni od starijih: čovek može da glumi snagu, da nosi maske i prkosno ćuti, ali pred plačem svog deteta postaje ono što jeste — gol, ranjiv i osetljiv kao srce u grudima. Ja, koji sam vešto skrivao svoju mekoću, te večeri sam se slomio i ponovo rodio, zajedno s njom.

Nema ko da pita zašto sam stao.
Nema ko da čeka da krenem.
Nema ni mene kad me traže.
Svet ne čeka one koji stoje...

Sada, kada te više nema,
i da si tu — ne bi znala gde da legneš.
Praznina je naš najbolji položaj.
Jer sad ne moramo da glumimo ljude.
A ako te ikad set povede ka meni —
znaj, ja sam ostao tamo, u tvom mraku.
Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.

Želim da budem tvoj.
Ali kako, kad sam sebi ne verujem?
Kad sam vuk koji zavija samo noću,
da niko ne čuje kako moli.