Ako neko nikada ne pita kako si – da li to zovemo ljubavlju? Ako neko ne zna kad ti srce kuca brže – da li to zovemo bliskošću? Ako se seks više ne događa, a želja ne gori – da li se još uvek zovemo parom, ili samo mirovnim ugovorom?
Jer možda ostajemo zbog straha. Straha od samoće, siromaštva, pogleda komšiluka, suđenja rodbine. Možda ostajemo jer smo se navikli na to da ništa ne osećamo, pa se plašimo osećaja. Možda ostajemo jer ne znamo kako da počnemo ponovo.
Postoje ljudi koji se vole, ali ne spavaju zajedno. I postoje ljudi koji spavaju zajedno, ali se ne vole. Najčešće ih sretnemo u istoj osobi – sebi. Pitanje koje ih spaja nije koliko se vole ili koliko se žele, već: koliko se poznaju? I koliko su iskreni – prema sebi i drugome?
Ljubav bez seksa: Kad nestane strast, ostane navika
Zamislite par koji se grli, razume, deli posteljinu, decu i dugove, ali mesecima nema dodira. Ne zbog bolesti, afere ili religijskih uverenja – nego jer je telo prestalo da traži telo.
Psihološki, takav odnos je često rezultat potisnutih konflikata, neizgovorenih razočaranja i gubitka emocionalne povezanosti. Sociološki, društvo ih nagrađuje kao "uspešan brak" jer su zajedno – bez obzira na to da li su srećni. Religijski gledano, to se često tumači kao viša forma ljubavi, uzdignuta iznad telesnog. A zapravo – to je tihi raspad.
Ispovesti su brojne: žena koja kaže da voli muža, ali ne može da ga zamisli nagog; muškarac koji priznaje da već pet godina živi pored partnerke kao brat. Neki kažu da ih veže dužnost, drugi da ostaju zbog dece. Ali svima je zajedničko jedno – ćutanje koje ubija.
Primer: Jedan par u pedesetim još deli krevet, ali ne i dodir. Ona ga voli kao brata, kaže. On kaže da joj veruje, ali kad svi zaspu, izlazi iz kuće i šeta do zore. Kaže: "Ne mogu da spavam pored nekoga ko me ne vidi."
Statistika iz zapadnih istraživanja govori da oko 15–20% brakova funkcioniše bez seksa (manje od 10 puta godišnje), a kod parova starijih od 50 – procenat se penje na preko 40%. Žene u takvim odnosima češće masturbiraju (preko 65%), dok muškarci u proseku češće traže seksualne sadržaje ili partnerke van veze. Ali u oba slučaja, uloga tišine i srama je dominantna.
Rešenje? Postoje tri: iskren razgovor, terapija i redefinisanje odnosa. Ljubav nije dovoljna ako ne postoji želja, ali ni želja nije večna bez emocionalne povezanosti. Suština je: birati jedno drugo svaki dan, i mentalno i fizički.
Seks bez ljubavi: Kad telo zove, a duša ćuti
Ovo je lice savremenog hedonizma: instant susreti, emocionalna distanca, telesna bliskost bez ikakvog emotivnog rizika. Ljubav traži ranjivost, seks – samo puls. Filozofski gledano, to je praznina potrošačkog doba: sve se koristi, pa i ljudi. Seksualni partneri postaju proizvodi – konzumiraš, odbaciš, pređeš na sledećeg. Psihološki, često je reč o izbegavanju intimnosti zbog straha od odbacivanja, niskog samopouzdanja ili trauma. Seks bez ljubavi tada služi kao kratkotrajni dokaz lične vrednosti, a zapravo je simptom emocionalne gladi.
Primer: Jedna žena je spavala sa sedam muškaraca za tri meseca. Nije znala imena svih. Rekla je: „Niko me ne dodirne kad nisam gola. A meni treba da me neko dodirne i kad plačem."
Istraživanja pokazuju da oko 60% mladih između 20 i 35 godina ima iskustvo seksa bez emocija. Preko 70% žena koje su učestvovale u tom tipu odnosa kaže da su to uradile zbog osećaja usamljenosti, dok muškarci češće navode impuls i dostupnost kao motiv. Ali kasniji osećaj praznine pogađa i jedne i druge. U studijama koje se bave fantazijama, 87% muškaraca mašta o seksu s više žena, dok 64% žena mašta o scenarijima u kojima imaju kontrolu – često uključujući i druge žene. To je daleko od stereotipa da muškarci žele, a žene pristaju. Žene žele jednako – samo ih patrijarhalna matrica decenijama uči da čekaju da neko drugi preuzme krivicu.
Religijski diskurs to osuđuje kao greh, ali bez razumevanja za uzroke. Suština nije u moralizmu, već u samoproučavanju: da li ti zaista prija – ili bežiš? Otvoreni brak i swing: Rešenje ili poslednji trzaj?
Otvorene veze i swing zajednice postaju sve češće – uz sve više diskusije, ali i pogrešnih motiva. Dok neki ulaze iz autentične želje da dele seksualna iskustva, drugi pokušavaju da poprave pukotine u vezi nečim što je često dodatni stresor.
Primer 1: Par iz manjih gradskih krugova, on predložio swing, ona pristala iz straha da ga ne izgubi. Prva razmena – ona je otišla do kraja, on se ukočio. Posle toga više nisu spavali ni jedno s drugim, ni s drugima. On kaže: „Nisam znao da će se ona smejati, a ja ćutati."
Primer 2: Ona je htela da upozna sebe, on se složio iz radoznalosti. Završili su u vezi sa drugim parom, ali kad su se emocije umešale – ona je htela da ostane s njim, on da se vrati starom životu. Ostali su prijatelji, ali nikada više partneri.
Sociološki, to je reakcija na normativni pritisak monogamije u svetu koji se rapidno individualizuje. Filozofski, pitanje je: da li ljubav podrazumeva isključivost – ili slobodu izbora? Psihološki, često postoji nesklad: jedan partner je istraživač, drugi – pratilac. Tu počinju tenzije, ljubomora i tiho povlačenje. Statistički gledano, oko 4–5% parova u zapadnim zemljama eksperimentiše sa otvorenim odnosima, ali više od 70% takvih pokušaja završi prekidom u roku od godinu dana. Religijske institucije to kategorički odbacuju. No, pravo pitanje nije da li je to greh, već: da li je istinito? I da li ste oboje unutra – ili je to još jedna predstava? Brak duži od 10 godina: Ljubav, senka ili plamen? U brakovima koji traju duže od decenije, dinamika se menja. Strast, kao prvi impuls, bledi – ali to ne znači da nestaje. Menja oblik. Ljubav takođe – evoluira ili erodira.
Prema velikom longitudinalnom istraživanju američkog instituta Pew, više od 53% ljudi u brakovima dugim preko 10 godina kažu da su još uvek zaljubljeni u partnera. Ipak, samo 32% njih i dalje ima redovan seksualni odnos (više od dva puta mesečno). Ostatak to nadomešćuje emocionalnom intimnošću – ali često i prećutnom rezignacijom.
U takvim brakovima postoji posebna kategorija ljubavi – ona koja više ne gori, ali još uvek greje. To su ljudi koji zajedno ćute, dele jutarnje navike, brinu o unučićima, ali se ne dodiruju. Oni ne žive brak iz strasti, već iz lojalnosti, navike, zajedničke istorije. I to nije za osudu – ali jeste za razumevanje.
Sociološki gledano, to su stabilni sistemi koji funkcionišu. Psihološki, međutim, mnogi partneri u njima osećaju nedostatak ličnog ispunjenja, čak i ako to nikada ne priznaju. Religijski, takvi brakovi se uzdižu kao ideal odanosti – ali šta je sa unutrašnjim osećajem života?
Brak sa čak i malom količinom ljubavi može opstati – ali pitanje je: po koju cenu? Ako se ta ljubav održava samo kroz sećanje ili zahvalnost, a ne kroz živu razmenu, onda on nije partnerstvo, već mirovni sporazum.
Kada se ljubav i seks raziđu, ostaje pitanje – šta biramo? Šta je to što nas drži zajedno? Da li ostajemo jer volimo – ili jer ne znamo gde bismo otišli? Da li je ostanak izbor – ili posledica navike? Ako u vezi nema dodira, a još manje istine – da li je to partnerstvo ili tihi razvod koji traje godinama?
Ako neko nikada ne pita kako si – da li to zovemo ljubavlju? Ako neko ne zna kad ti srce kuca brže – da li to zovemo bliskošću? Ako se seks više ne događa, a želja ne gori – da li se još uvek zovemo parom, ili samo mirovnim ugovorom? Jer možda ostajemo zbog straha. Straha od samoće, siromaštva, pogleda komšiluka, suđenja rodbine. Možda ostajemo jer smo se navikli na to da ništa ne osećamo, pa se plašimo osećaja. Možda ostajemo jer ne znamo kako da počnemo ponovo.
A možda ostajemo jer smo verovali da će nešto što nije više tu – opet doći. Zato te pitam – tebe koji čitaš: Ako je bar pola ovoga tačno, da li i ti ćutiš o tome? Ako osećaš da nisi viđen, da te ne dodiruju ni kad spavaš, da ti dodiri nisu istina nego rutina – reci mi. Pošalji mi istinu.
Jer možda ljubav nije izgovor. Možda je izgovor sve ono drugo. Možda ljubav jeste najviše – ali najčešće je paravan. Pandorina kutija je otvorena.
Ako u njoj imaš i ti nešto – reci. Ovde niko ne osuđuje. Ovde se samo gleda – pravo u ono što više niko ne sme da vidi...
Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja.
Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga.
Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek.
Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.