Sada, kada te više nema,
i da si tu — ne bi znala gde da legneš.
Praznina je naš najbolji položaj.
Jer sad ne moramo da glumimo ljude.
A ako te ikad set povede ka meni —
znaj, ja sam ostao tamo, u tvom mraku.
Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Ulazim u tebe kao u praznu sobu, ali na svakom zidu — moj odraz. Ti mi ne kažeš „ostaj“, ali ne mičeš se.
Ćutanje ti je kao gutanje sunca. Svaku ženu sam tražio u tebi, a svaku si mi dala unazad. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Tvoji koraci po memli srca mi zvuče kao mazna pretnja. Prvo si skidala dah, a sad i tišinu. Ne govorim o ljubavi — nego o onoj sili što se boji svetla. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Kada spavaš na mojim rečima, meni u grlu ostane čavka. Da ne odleti, ja ćutim. A ti misliš da sam hladan. Al' to je grobni mir u koji sam te sahranio kad sam shvatio da ne umeš da se izviniš. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Moje pesme ti se sviđaju samo kad nisu o tebi. Moji prsti znaju put do tebe bolje nego ti put do mene. U tebi živi glad što glumi prezir. I svaka žena kad čita — pročita se. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Bila si mi u mislima, kao trn u grlu molitve. Dozivala si me ćutanjem, ali si kriknula kad sam zaćutao. To što si žena, nije opravdanje. To što sam muškarac, nije krivica. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Kroz tebe sam naučio da je ljubav samo krv s dekoracijom. Da su želje u ritmu kao olovke u rukama slepih. Ne tražim tebe. Tražim onu koja sam ja kad sam s tobom. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Želeo sam te celu — a dobio sićušne doze, egom premerene. Mirisala si na iskrenost samo kad si lagala u snu. Tvoja toplina nije ljubav. To je temperatura samosažaljenja. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Sada, kada te više nema, i da si tu — ne bi znala gde da legneš. Praznina je naš najbolji položaj. Jer sad ne moramo da glumimo ljude. A ako te ikad set povede ka meni — znaj, ja sam ostao tamo, u tvom mraku. Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.
Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja.
Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga.
Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek.
Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.