Govorile su mi usne
i ruke
i kože,
da je svet slobodan
da se ljubav množi,
da se čovek ne rađa da pripada jednom.
A ja sam mislio da znam…
Vetrovi su nosili dahove po poljima,
lisnate senke igrale su po zidovima,
ljuljao sam se među rukama što ne drže,
bio sam u očima što ne pamte.
A ja sam mislio da znam…
Gledao sam ruke u hiljadu ogledala,
svaka je bila ista
svaka je bila druga,
svaka je bila topla do prvog svitanja,
i svako je jutro ličilo na beg.
A ja sam mislio da znam…
Bio sam u krilu onih koje beže,
bio sam u dlanu onih koje ostaju,
bio sam i na kiši i pod žarom neba,
sve sam razumeo
ništa osetio nisam.
A ja sam mislio da znam…
Onda se povratila prošlost u telu sadašnjeg,
obrisala sve naučeno
spalila sva pravila,
promenila mi oblik
razbila me u komade,
i prvi put nije bilo puta nazad.
A ja sam mislio da znam…
Sad mi od svih ogledala osta jedno,
u njemu lice što više nije moje,
u njemu pogled što traži smisao,
u njemu srce što prvi put boli.
A ja sam mislio da znam…
Bio sam u glasu što se gubi u tišini,
u dlanovima koji zaborave da zagrle,
u pogledu što traži nekog koga nema,
u koži što pamti hladnoću reči.
A ja sam mislio da znam...
Nosio sam breme snova koji nisu moji,
pričao priče da ne slušam svoje misli,
pravio domove tamo gde nikog nije bilo,
voleo siluete, a ne bića.
A ja sam mislio da znam...
Pustinja je prazna dok neko ne ode,
rake su plitke dok neko ne padne,
ništa nije tvoje dok ti ga ne uzmu,
ništa nije izgubljeno dok nije bol.
A ja sam mislio da znam.
Ali ne znam...
