B.E.G.A.

B.E.G.A.

O meni Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja. Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga. Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek. Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.

Zahtev za prijateljstvo

Kraj je uvek isti.
Neko klikne „remove friend“.
Ali negde, u folderu „arhivirane poruke“, ostane trag:
jedan dopamin viška i jedna istina koju nismo umeli da izgovorimo — jer smo oboje tačno znali zašto je zahtev poslat...
Zar ne?!

JAPAJAKANIJE

U meni se prepiru
iskustvo koje ćuti
i rana koja govori.
Ako sam stvoren
po Božijem liku,
zar nisam nasledio
i njegov razdor?
Njegovo svevideće oko
i slepilo za ljubav?

Stablo koje pamti sve moje oblike

Sad sam sredovečan,
lica oko mene se menjaju brže nego godišnja doba,
reči koje sam govorio, sad čujem u tuđim ustima,
a srce – ono isto, uporno, detinje.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.

Da li su žrtve bile uzaludne?

Mi propuštamo istorijsku priliku!!!

Propuštamo je svakim danom ćutanja, svakim lajkom umesto dela, svakim „nisam politički nastrojen“ dok ti sistem jede komšiju. Jer da smo hteli do sada bismo već imali:
– slobodne medije,
– izmenjen izborni zakon,
– kamere na biračkim mestima i odgovorne institucije,
– jedinstven front protiv diktature, a ne jedan protiv drugog dok nam se zemlja ruši u tišini.

S(r)amoća

Jer živi se i s gorčinom, kao što si nekad s osmehom živeo. Bez aplauza, bez ruku koje plješću, ali s nogama koje te još nose. I svaki put kad zaboraviš zašto ideš dalje, seti se samo: Samoća ne grli, al' ostaje kad svi odu...

Jer živi se i s gorčinom,
kao što si nekad s osmehom živeo.
Bez aplauza, bez ruku koje plješću,
ali s nogama koje te još nose.

I svaki put kad zaboraviš
zašto ideš dalje,
seti se samo:
Samoća ne grli, al' ostaje kad svi odu...