B.E.G.A.

B.E.G.A.

O meni Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja. Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga. Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek. Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.

Imperijalni nervni slom

Zato Tramp ne razbija zapadni poredak — on ga likvidira u ime američkog interesa. To je razlika. Liberalni poredak je bio sredstvo američke moći, ne njen cilj. Kada sredstvo više ne daje rezultat, odbacuje se bez sentimenta.
U tom smislu, Tramp je samo brutalno iskren. On govori ono što imperije inače rade ćutke.

FILM KOJI SU U RUSIJI GLEDALI, A U SRBIJI PREĆUTALI

Srbija se ponaša kao da joj je neprijatno sopstveno pamćenje. Kao da je Jasenovac neka „teška tema“ koju je bolje ne potezati, da se neko ne naljuti. Kao da je normalno da film o jednom od najstrašnijih logorskih sistema u ovom delu Evrope bude gurnut u medijski podrum, bez ozbiljne nacionalne debate, bez udarnog termina, bez obrazovne upotrebe, bez javnog razgovora koji nije navijački, nego civilizacijski.

Badnje veče na Salajki

Domaćice su nas darivale onim što su imale: jabukama, orasima, bombonama, ponekom parom. Sve se to posle nosilo kod Medenog i istresalo na sto. On bi pazio da svako dobije isto, jer na Salajki se i radost delila pošteno, kao hleb.
A ujutru – Božić. Sto koji puca od hrane. Supa koja miriše na detinjstvo, meso koje se seče u tišini, kolači koji izgledaju kao da su pravljeni za izložbu, a ne za jelo. Ali važnije od svega bilo je to što su ljudi bili tu. Zajedno. Na okupu. Niko nigde nije žurio.

Zavisnost kao normalno stanje

Pogledajmo svakodnevicu, onu najbanalniju. Radne nedelje u kojima živimo unapred. Pravimo mentalne spiskove svega što ćemo „konačno“ uraditi za vikend, kao da je vikend neka vrsta iskupljenja. A kada vikend dođe, ili obavimo samo ono što moramo, ili ga potrošimo razmišljajući o tome koliko nam je ostalo do ponedeljka. Da li je to zavisnost od produktivnosti ili strah od neiskorišćenog vremena? Ili još gore — strah od vremena koje nema svrhu?

Jutarnji šizik, metafizik…

Sunce se rađa sporo, kao čovek posle teške noći,
i baca svetlost koja više skriva nego što otkriva.
Reč se budi nevoljno, tiho,
kap što pada u ponor od stihova, praveći krug koji se širi i nestaje.

Čovek koji vodi svoj mrak

I kad se sve sabere, kad se skinu slojevi ponosa, straha i glume, ostane samo jedno pitanje: da li si uspeo da nadvladaš sebe bar za širinu dlana? Ako jesi, onda si već pobedio sve što je pokušalo da te pojede. Svet ne čuva dobrota, svet čuva čovek koji je dovoljno hrabar da svoj mrak drži na svetlu, da ga prizna i da ga svaki dan ponovo savladava. To je jedina pobeda koja se računa — i jedina sloboda koja zaista vredi.