Dekubitus srca

Tvoje ruke zebu od mog imena.
Ja sam kamen u tvojoj cipeli.
Zato si izula svet
i hodaš bosa pevaš mesecu
kao da ti on može popiti tugu
lakše nego što si popila mene.

Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...

Tvoje ruke zebu od mog imena.
Ja sam kamen u tvojoj cipeli.
Zato si izula svet
i hodaš bosa pevaš mesecu
kao da ti on može popiti tugu
lakše nego što si popila mene.

Čekao sam te kao jamu bez dnakao krst bez imena u blatukao pas koji liže sopstvenu ranui veruje da je to ljubav.A ljubav me nije prepoznala…Čekao sam te u sobi bez vazduhameđu svećama koje smrde na lojmeđu satovima koji gutaju…
![]()

Konj Veselko ne mora da se objašnjava.
Ne mora da se pravda.
Ne mora više nikoga da priprema.
Danas Veselko kaže NE.

Ali možda se nikada nisam ni vratio.
Možda sam samo duh u njenom računu.
Još jedna stavka.
Još jedan trošak.
Život koji nikada nije bio naš.
Nema me.

Muška seksualna anksioznost i emocionalna nesigurnost u vezama
Dok se često priča o ženskim nesigurnostima u vezi fizičkog izgleda, emotivnih očekivanja i društvenih pritisaka, retko se analizira kako muškarci doživljavaju sopstvene nesigurnosti – naročito one koje su povezane sa seksualnošću i emotivnim vezama.

Zato Tramp ne razbija zapadni poredak — on ga likvidira u ime američkog interesa. To je razlika. Liberalni poredak je bio sredstvo američke moći, ne njen cilj. Kada sredstvo više ne daje rezultat, odbacuje se bez sentimenta.
U tom smislu, Tramp je samo brutalno iskren. On govori ono što imperije inače rade ćutke.

Srbija se ponaša kao da joj je neprijatno sopstveno pamćenje. Kao da je Jasenovac neka „teška tema“ koju je bolje ne potezati, da se neko ne naljuti. Kao da je normalno da film o jednom od najstrašnijih logorskih sistema u ovom delu Evrope bude gurnut u medijski podrum, bez ozbiljne nacionalne debate, bez udarnog termina, bez obrazovne upotrebe, bez javnog razgovora koji nije navijački, nego civilizacijski.

U uglu je stajala ljubav.
Preparirana ptica.
Sa očima od stakla.
Kazaljke su joj rasle iz grudi.

Domaćice su nas darivale onim što su imale: jabukama, orasima, bombonama, ponekom parom. Sve se to posle nosilo kod Medenog i istresalo na sto. On bi pazio da svako dobije isto, jer na Salajki se i radost delila pošteno, kao hleb.
A ujutru – Božić. Sto koji puca od hrane. Supa koja miriše na detinjstvo, meso koje se seče u tišini, kolači koji izgledaju kao da su pravljeni za izložbu, a ne za jelo. Ali važnije od svega bilo je to što su ljudi bili tu. Zajedno. Na okupu. Niko nigde nije žurio.

Sreća je kratka i nepouzdana.
Želim vam snagu da izdržite, razum da ne poludite i obraz da se ujutru pogledate u ogledalo bez spuštenih očiju. Ako to uspemo
nova godina će već sama doći na svoje mesto.
Srećna vam bila.
Ako se za nju izborimo.