B.E.G.A.

B.E.G.A.

O meni Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja. Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga. Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek. Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.

Dekubitus srca

Tvoje ruke zebu od mog imena.
Ja sam kamen u tvojoj cipeli.
Zato si izula svet
i hodaš bosa pevaš mesecu
kao da ti on može popiti tugu
lakše nego što si popila mene.

Čovek koji je čekao pogrešna vrata

Čekao sam te kao jamu bez dnakao krst bez imena u blatukao pas koji liže sopstvenu ranui veruje da je to ljubav.A ljubav me nije prepoznala…Čekao sam te u sobi bez vazduhameđu svećama koje smrde na lojmeđu satovima koji gutaju…

Loading

Povratak u ništa

Ali možda se nikada nisam ni vratio.
Možda sam samo duh u njenom računu.
Još jedna stavka.
Još jedan trošak.
Život koji nikada nije bio naš.

Nema me.

Imperijalni nervni slom

Zato Tramp ne razbija zapadni poredak — on ga likvidira u ime američkog interesa. To je razlika. Liberalni poredak je bio sredstvo američke moći, ne njen cilj. Kada sredstvo više ne daje rezultat, odbacuje se bez sentimenta.
U tom smislu, Tramp je samo brutalno iskren. On govori ono što imperije inače rade ćutke.

FILM KOJI SU U RUSIJI GLEDALI, A U SRBIJI PREĆUTALI

Srbija se ponaša kao da joj je neprijatno sopstveno pamćenje. Kao da je Jasenovac neka „teška tema“ koju je bolje ne potezati, da se neko ne naljuti. Kao da je normalno da film o jednom od najstrašnijih logorskih sistema u ovom delu Evrope bude gurnut u medijski podrum, bez ozbiljne nacionalne debate, bez udarnog termina, bez obrazovne upotrebe, bez javnog razgovora koji nije navijački, nego civilizacijski.

Badnje veče na Salajki

Domaćice su nas darivale onim što su imale: jabukama, orasima, bombonama, ponekom parom. Sve se to posle nosilo kod Medenog i istresalo na sto. On bi pazio da svako dobije isto, jer na Salajki se i radost delila pošteno, kao hleb.
A ujutru – Božić. Sto koji puca od hrane. Supa koja miriše na detinjstvo, meso koje se seče u tišini, kolači koji izgledaju kao da su pravljeni za izložbu, a ne za jelo. Ali važnije od svega bilo je to što su ljudi bili tu. Zajedno. Na okupu. Niko nigde nije žurio.