B.E.G.A.

B.E.G.A.

O meni Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja. Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga. Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek. Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.

Ti si…

Ako me pronađeš, ne zovi po imenu.
Ja sam ono što je ćutalo s tobom.
Ja sam vetar kroz tvoju kosu što luta.
Ti si izgubljena polovina mog daha...

RECEPT letnji

Svako jelo možeš napraviti na dva načina – sa ljubavlju ili preko kurca. Ja drugi nisam probao. I neću. Jer kuvaš da se pamti – ne da se preživi. Ovo je boranija, kakva mora da bude!

Žudim, dakle postojim…

Život kao slagalica bez završne slike,
jer nikad nije bila ni nacrtana.
Kupujemo vreme za valute pažnje,
prodajemo snove za priznanje koje hladi.
A dan kad sve postigneš – najtiši je dan.
Tišina tada ima težinu čitavog univerzuma...
Jer žudnja uvek ostaje gladna...

Ulice bez broja

svaki put kad pogledam u prošlost,
vidim samo sve što sam propustio,
ali ništa ne žalim, jer u žaljenju nema mesta
za sve ono što sam zapravo želeo.
...i tako je svaki dan.

Grafiti

Zato kad sledeći put vidiš "Đole voli Marinu" na banderi, seti se da to nije primitivizam — to je milenijumima stara navika da čovek ne može da ćuti kad oseća nešto jako.
Čak i ako nema pergament ni papir, ima zid. Ima ugljen. Ima potrebu.

I možda se ne zna gde je nestao autor, ali zna se šta mu je bilo na duši. Zid pamti. I kad svet nestane pod pepelom — ostane rečenica... Zato pišite, čitajte, pišite... Stvarajte...

Ženama…  

Pokazalo ti je sve: ožiljke, snove, krugove pod očima
i ženu koja je preživela sve svoje pogrešne izbore
Nisi dobila ono što si tražila
Ali si prestala da tražiš, jer si shvatila
Ljubav nisi pronašla — ti si od nje nastala

Ronin

Kad me zaborave, pisaće da sam bio lud –
jer samo lud beži iz kola koje vozi ka ambisu.
Al' ja sam znao: biti normalan danas
znači izdati ono što te čini čovekom.
Ja sam ronin što dužnost nosi kao ranu...