B.E.G.A.

B.E.G.A.

O meni Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja. Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga. Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek. Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.

U KOŠMARU NIKO NE VIČE TVOJE IME

I taman kad mislim da sam se probudio,
vidim da me pokrivaju
zemljom od snova,
ćutanjem do ramena,
i rukama onih koji su zaboravili da sam tu.
U košmaru niko ne viče tvoje ime
jer si živ zakopan u sebi.

Koža pamti

Gori. Peče. Puca. Koža pamti.
Zapaljene vode, ledene vode,
kipti i smrzava, para i lomi,
ali ne ispravlja pukotine.
Ne puni ponore.
Ne vraća dodire.

Sveti Petar i prevareni muž

Jedan muškarac se vratio kući ranije s posla i zatekao ženu kako užurbano presvlači posteljinu. Primetio je da se njen izraz lica promenio kad ga je videla i da se ponaša prilično čudno.

KAZNA SRCA

Postoje ljubavi koje ne počnu
da bi nas naučile kraj,
postoji tišina koja jede čoveka
sporije od bolesti.

Sastavljeno srce, ali kazna mu je da kuca...

Dekubitus srca

Tvoje ruke zebu od mog imena.
Ja sam kamen u tvojoj cipeli.
Zato si izula svet
i hodaš bosa pevaš mesecu
kao da ti on može popiti tugu
lakše nego što si popila mene.

Čovek koji je čekao pogrešna vrata

Čekao sam te kao jamu bez dnakao krst bez imena u blatukao pas koji liže sopstvenu ranui veruje da je to ljubav.A ljubav me nije prepoznala…Čekao sam te u sobi bez vazduhameđu svećama koje smrde na lojmeđu satovima koji gutaju…

Loading

Povratak u ništa

Ali možda se nikada nisam ni vratio.
Možda sam samo duh u njenom računu.
Još jedna stavka.
Još jedan trošak.
Život koji nikada nije bio naš.

Nema me.