U KOŠMARU NIKO NE VIČE TVOJE IME

I taman kad mislim da sam se probudio,
vidim da me pokrivaju
zemljom od snova,
ćutanjem do ramena,
i rukama onih koji su zaboravili da sam tu.
U košmaru niko ne viče tvoje ime
jer si živ zakopan u sebi.

Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...

I taman kad mislim da sam se probudio,
vidim da me pokrivaju
zemljom od snova,
ćutanjem do ramena,
i rukama onih koji su zaboravili da sam tu.
U košmaru niko ne viče tvoje ime
jer si živ zakopan u sebi.

Gori. Peče. Puca. Koža pamti.
Zapaljene vode, ledene vode,
kipti i smrzava, para i lomi,
ali ne ispravlja pukotine.
Ne puni ponore.
Ne vraća dodire.

Sećanje na mart 2004. ne sme da bude samo godišnjica. Ali isto tako, ne sme da bude ni zamena za politiku. Pamćenje bez strategije vodi u stagnaciju. Politika bez pamćenja vodi u ponavljanje grešaka.

Jedan muškarac se vratio kući ranije s posla i zatekao ženu kako užurbano presvlači posteljinu. Primetio je da se njen izraz lica promenio kad ga je videla i da se ponaša prilično čudno.

Postoje ljubavi koje ne počnu
da bi nas naučile kraj,
postoji tišina koja jede čoveka
sporije od bolesti.
Sastavljeno srce, ali kazna mu je da kuca...

Jer neka srca ne traže reči,
ni obećanja ni zakletve —
samo da ih neko prepozna
u mraku
i ostane dovoljno dugo
da svane.

Tvoje ruke zebu od mog imena.
Ja sam kamen u tvojoj cipeli.
Zato si izula svet
i hodaš bosa pevaš mesecu
kao da ti on može popiti tugu
lakše nego što si popila mene.

Čekao sam te kao jamu bez dnakao krst bez imena u blatukao pas koji liže sopstvenu ranui veruje da je to ljubav.A ljubav me nije prepoznala…Čekao sam te u sobi bez vazduhameđu svećama koje smrde na lojmeđu satovima koji gutaju…
![]()

Konj Veselko ne mora da se objašnjava.
Ne mora da se pravda.
Ne mora više nikoga da priprema.
Danas Veselko kaže NE.

Ali možda se nikada nisam ni vratio.
Možda sam samo duh u njenom računu.
Još jedna stavka.
Još jedan trošak.
Život koji nikada nije bio naš.
Nema me.