Stablo koje pamti sve moje oblike

Sad sam sredovečan,
lica oko mene se menjaju brže nego godišnja doba,
reči koje sam govorio, sad čujem u tuđim ustima,
a srce – ono isto, uporno, detinje.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.

Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Ovde pesme ne cvetaju – one krvare.
Stihovi nastali u tišini između dva poraza, u zadimljenoj sobi gde je papir poslednji saputnik. Poezija na ovom mestu ne traži aplauz, ne miriše na lavandu, ne zna za stilistiku – ali zna da zaboli, zna da probudi, zna da kaže ono što mnogi ne umeju ni da misle. Ovo je teren sirove emocije, lične istine i nedorečenosti koja odzvanja jače od svake tačke.

Sad sam sredovečan,
lica oko mene se menjaju brže nego godišnja doba,
reči koje sam govorio, sad čujem u tuđim ustima,
a srce – ono isto, uporno, detinje.
I svaki put sam se našao – isti kao prvi put.

Jer živi se i s gorčinom,
kao što si nekad s osmehom živeo.
Bez aplauza, bez ruku koje plješću,
ali s nogama koje te još nose.
I svaki put kad zaboraviš
zašto ideš dalje,
seti se samo:
Samoća ne grli, al' ostaje kad svi odu...

Ne sanjam više pobede nad drugima.
Sad mi je dovoljno što dišem bez kajanja.
Ožiljci su mi najlepši ukrasi.
Opet sam taj čovek što se diže…

I kad odeš, ostaviš vrata poluotvorena,
ne iz navike, već iz sigurnosti.
Jer znaš da se vraćam,
uvek istim dodirom,
mirno, kao da znaš gde pripadam…

Ne zovem.
Ali vrata su otključana.
I ključ je negde u rečenici
koju nisam nikad izgovorio.
Ako prepoznaš miris
koji nisi znala da tražiš,
ili ako ti misao stane
na pola rečenice koju nisi ni pročitala do kraja...

Gledam u svet koji ništa ne pita,a svima sve nudi bez duše i lica.U očima ljudi reklame trepću,a srca su tiha, bez glasa, bez vriska. Dok još ima mene u meni,ja ću paliti vatru gde svi gase sveće. Šetam kroz…
![]()

Ja sam vuk bez glasa,
al' sa pamćenjem što reži.
Zub mi ostade u mesu noći,
krv u snegu —
al’ nisam pao.

Govorile su mi usnei rukei kože,da je svet slobodanda se ljubav množi,da se čovek ne rađa da pripada jednom.A ja sam mislio da znam…Vetrovi su nosili dahove po poljima,lisnate senke igrale su po zidovima,ljuljao sam se među rukama što ne…
![]()

Salajko moja, evo me!
Ne sada.
Ne sutra.
Ali uskoro —
uskoro ćeš me gledati
kako ničem iz prašine
s prazilukom u dupetu
i osmehom na tabanima...

Ja sam vuk koji ne zavija.
Ne tražim sažaljenje, jer sažaljenje je za one
koji žele da budu pronađeni.
Ja ne želim da me nađu.
Želim da me zaborave.
Ja sam vuk koji ne zavija.
A ćutanje je jedini zavet koji ću ispuniti.