Jesen je pala tiho, kao prašina na stare knjige
Nebo je bilo pretesno za sve moje misli
Sedeo sam sam, a stolica je znala moje ime
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Ulice su bile gole, čak i golubovi su ćutali
U dahu sam nosio miris dima i kafe
U džepovima su šuškale tišine koje nisam umeo da izgovorim
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Proleće je došlo bez muzike, samo sa peludi
Grane su cvetale, a ja sam se sušio iznutra
Pčele su radile, a ja sam zaboravio zašto
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Letnji dani su bili vreli kao greh
Vetar je nosio pesak, ali ne i reči
U ogledalu sam video stranca sa mojim očima
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Jesen se vratila kao stara ljubavnica
Bez pitanja, bez dozvole
Samo je sela u moju tišinu i raširila se po kući
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Zima je donela smrad uglja i hladnoću kostiju
Ruke su mi pucale kao stari papir
A misli su bile teške kao mokra odeća na vetru
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
U proleće sam ponovo izašao
Brojao sam pupoljke, ne dane
Ali nijedna latica nije mirisala na izbavljenje
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Noć me je prekrila kao krvav plašt
Sedeo sam na pločniku gde su se nekad ljubili oni koji su znali za nadu
A ja sam brojao ulične pse, jedine svedoke mog disanja
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Jesen se spustila poslednji put
Dunav je bio tih, kao stara rana
U njegovom ogledalu vidim lice koje više ne poznajem
I tišinu koja me gleda kao sudija
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
Sad sedim među kostima svojih godišnjih doba
Oči su mi prazne, kao da su od stakla
I sve što sam voleo postalo je pepeo
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
I sada, kad su i dan i noć jednako prazni
Kada i bol i nada smrde na isti raspadnuti dah
Shvatam da smrt nije kraj, nego doživotna presuda
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
