Mač umesto mira

Istorija je ovde uvek bila kasirka — uzme ti sve, pa ti još ne izda ni račun. I kad pogledaš unazad, vidiš da su svi ratovi, sva bratstva i sve zastave bili samo novi izgovori za staru krađu.
Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Istorija je ovde uvek bila kasirka — uzme ti sve, pa ti još ne izda ni račun. I kad pogledaš unazad, vidiš da su svi ratovi, sva bratstva i sve zastave bili samo novi izgovori za staru krađu.
Jesen se spustila poslednji put
Dunav je bio tih, kao stara rana
U njegovom ogledalu vidim lice koje više ne poznajem
I tišinu koja me gleda kao sudija
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
I tada sam spoznao ono što se ne uči ni u knjigama, ni od starijih: čovek može da glumi snagu, da nosi maske i prkosno ćuti, ali pred plačem svog deteta postaje ono što jeste — gol, ranjiv i osetljiv kao srce u grudima. Ja, koji sam vešto skrivao svoju mekoću, te večeri sam se slomio i ponovo rodio, zajedno s njom.
Nema ko da pita zašto sam stao.
Nema ko da čeka da krenem.
Nema ni mene kad me traže.
Svet ne čeka one koji stoje...
Mi ne znamo da gledamo, a da ne vidimo.
Ne znamo da slušamo, a da ne čujemo.
Ne znamo da pričamo, a da ne osećamo svaku reč.
Ko ima tanku kožu, ima debelu dušu.
Jer bez te debele duše – tanku kožu bi svet odavno pocepao.
I ne, nije to za svakog.
Ali za one koji znaju – to je najčistija forma hrabrosti.
U tom haosu zahteva i pravila, stid i tajna postaju saputnici. Žene kriju, ne zato što su lažljive, već zato što su preživele. Kriju da ne bi bile povređene, označene, odbačene. Kriju da ne bi izgubile poziciju, ljubav, posao ili kontrolu. Kriju jer svet ne voli žensku iskrenost ako nije servirana uz šarm i filter. A najviše kriju – same od sebe.
Ako si žena i ovo čitaš, možda si osetila olakšanje, možda gađenje, možda si se prepoznala ili zapanjila. Ako si muškarac – sad znaš više. Ali znaj: ni jedna žena nije svetica. I ne treba da bude. Jer kad bi svet znao šta sve žena nosi, ne bi je nikad više pitao da se smeje – već bi kleknuo i zahvalio joj što još uvek uopšte želi da bude sa bilo kim od nas. I ne, muškarci nisu gori. Žene samo bolje kriju. A kriju i da prduškaju, prde i puvaju. I onda se smeju kad to čuju od muškaraca, iako iste melodije ...
Srpski periodni sistem možda nije priznat u nauci, ali se svakodnevno dešava u kafani, Skupštini, javnim preduzećima i komentarima ispod objava. Dok drugi eksperimentišu sa kvantnim kompjuterima, mi još nismo rešili kako da neutrališemo Botanijum u Skupštinijumu.
„Kad ljubav ne možeš rešiti srcem – pokušaj kredom.
Ja pokuš'o. Sad gledam ovu tablu i sve mi izgleda kao ljubavni derivat bez definicije.
A rezultat? Negde između ∞ i WTF.“