Bio je to običan dan u neobičnoj zemlji, gde ljudi mole za mir, a šalju ih u rat. Na trošnom koloseku jedne zaboravljene stanice, časna sestra sa rukama prekrštenim na stomaku razmišljala je o Bogu, hlebu i ceni toalet papira. Nije znala da će tog dana pod svoju odoru staviti nešto više od čistote – stavila je čitav jedan protest.
Odjednom – trk, znoj, uniforma.
– Sestro, molim vas! Mogu li da se sakrijem ispod vaše odore? Samo nakratko. Ne želim na front!
Sestra ni trepnula nije, zadigla je skute uz reči:
– Naravno, sine. Isus je rekao da se primi onaj koji beži od đavola. Zavuče se on pod odoru, šuštavo i mračno, ali bolje nego rov.
Samo par sekundi kasnije, evo i vojne policije. Dva rezona bez razuma.
– Da niste videli jednog rezervistu kako beži ovuda?
– Otišao je tamo – reče sestra i pokaza ka pravcu gde se nikad niko nije vratio.
Kad su otišli, vojnik se iskobeljao ispod odore, zahvalan, zadihan, kao da se ponovo rodio.
– Hvala vam! Ne želim da ubijam nikoga ko mi nije ni hleb oteo, ni pesmu prekinuo. Znate... ako smem primetiti... imate neverovatno lepe noge!
Sestra ga pogleda, i nasmeja se, ali ne kao žena, nego kao neko ko zna mnogo više o svetu nego što mu se dopušta.
– Da si pogledao još malo više, video bi i divan par jaja. Ja sam Volodomir. I ja bežim od fronta!
Vojnik trepnu. Onda klimnu.
Niko se tu više nije pretvarao.
Otišli su zajedno niz prugu, jedan s jajima u rancu, drugi s jajima ispod odore.
I zato dragi moji, rat nije priča o herojima. Rat je priča o onima koji su imali dovoljno muda da ne ubijaju.
