Mač umesto mira

Istorija je ovde uvek bila kasirka — uzme ti sve, pa ti još ne izda ni račun. I kad pogledaš unazad, vidiš da su svi ratovi, sva bratstva i sve zastave bili samo novi izgovori za staru krađu.
Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...
Istorija je ovde uvek bila kasirka — uzme ti sve, pa ti još ne izda ni račun. I kad pogledaš unazad, vidiš da su svi ratovi, sva bratstva i sve zastave bili samo novi izgovori za staru krađu.
Paradoks neutralnosti je što, ako je stvarna, košta. Košta opreme, košta doktrina, košta kadra i vremena. Ako jeftiniš, dobiješ „neutralnost“ bez zuba i prinuđen si da pozajmljuješ tuđe. To i radimo: iz jedne ruke kupujemo mir sa „ne diraj me“ retorikom, a drugom rukom potpisujemo standarde i proceduraše koji će nas učiniti poslušnima sistemu čije odluke, formalno, ne donosimo.
Vučić danas samo krpi sito i rešeto. Dok se vlast hvali privremenim potezima, građani plaćaju skuplju struju, gorivo i hranu. Jedini izlaz je sistemski pristup – država koja planski ulaže i štiti građane, a ne politička improvizacija koja se raspada čim prođe jedan mesec.
Jesen se spustila poslednji put
Dunav je bio tih, kao stara rana
U njegovom ogledalu vidim lice koje više ne poznajem
I tišinu koja me gleda kao sudija
Kad mlidijah umreti, nisam znao da ću živeti ovako...
I tada sam spoznao ono što se ne uči ni u knjigama, ni od starijih: čovek može da glumi snagu, da nosi maske i prkosno ćuti, ali pred plačem svog deteta postaje ono što jeste — gol, ranjiv i osetljiv kao srce u grudima. Ja, koji sam vešto skrivao svoju mekoću, te večeri sam se slomio i ponovo rodio, zajedno s njom.
Ove prečice su najbrži put do efikasnijeg rada. Bez obzira da li uređuješ tekst, analiziraš podatke, surfuješ ili koristiš sistemske opcije – uštedeće ti sate vremena i učiniti da deluješ kao pravi profesionalac za tastaturom.
Вучићева диктатура у Србији улази у своју крајњу фазу. Сваког дана све је очигледније да институције више не постоје, да закони важе само за немоћне, а да се државни апарат претворио у оружје једне партије и једног човека. Полиција је…
Od Velbužda do Košara, nit koja povezuje sve srpske „ludosti“ je jasna: ići protiv jačeg, često bez realne šanse, ali bez spremnosti da se crta pređe. Nekad su te odluke donele slavu i slobodu, nekad poraz i patnju — ali u oba slučaja, ostale su temelj identiteta.
Za druge, to je nerazumna tvrdoglavost; za nas, to je doslednost. Mentalitet u kome se dostojanstvo meri spremnošću da se plati najviša cena. Ne zato što verujemo da ćemo uvek pobediti, već zato što odbijamo da pokleknemo.
Možda nas je to kroz vekove koštalo više nego što je donelo, ali upravo ta spremnost da krenemo „na nož“ i kad logika šapuće „beži“ — pravi razliku između naroda koji samo žive i naroda o kojima se pišu legende.
Jer istorija nas možda nije mazila… ali nikada nije bila dosadna.
Posle Balkanskih ratova, kada je Srbija počela da jača, međunarodni centri moći stvaraju Albaniju kao tampon-zonu i prepreku izlasku Srbije na more. Makedonija dobija sopstveni identitet tek u 20. veku, uz promenu prezimena i potiskivanje srpskog jezika. Crna Gora, iako vekovima deo istog naroda i kulture, danas se uči da nikada nije bila srpska. Bugarska i Rumunija takođe su oblikovane delom od srpskih teritorija i plemena.
Nema ko da pita zašto sam stao.
Nema ko da čeka da krenem.
Nema ni mene kad me traže.
Svet ne čeka one koji stoje...