Ko te ima, taj te cima…

„Kad ljubav ne možeš rešiti srcem – pokušaj kredom.
Ja pokuš'o. Sad gledam ovu tablu i sve mi izgleda kao ljubavni derivat bez definicije.
A rezultat? Negde između ∞ i WTF.“

Misli koje ne stanu u status, a ni u tišinu...

„Kad ljubav ne možeš rešiti srcem – pokušaj kredom.
Ja pokuš'o. Sad gledam ovu tablu i sve mi izgleda kao ljubavni derivat bez definicije.
A rezultat? Negde između ∞ i WTF.“

Nisam više bio isti. Postao sam portal, prijemnik, odašiljač. Nešto u meni se pomerilo i nikada se više nije vratilo nazad. Bio sam ja — ali drugačiji ja. I da toga nije bilo, verovatno bih i dalje bio ja, ali ne onaj koji sada piše. Ne onaj koji sada sluša tišinu dok ispod nje pulsira nešto dublje.

Sada, kada te više nema,
i da si tu — ne bi znala gde da legneš.
Praznina je naš najbolji položaj.
Jer sad ne moramo da glumimo ljude.
A ako te ikad set povede ka meni —
znaj, ja sam ostao tamo, u tvom mraku.
Jer sam bio tamo gde ti sebe skrivaš.

I naposletku – BUM! Ne kao apokalipsa. Već kao osvešćenje. Kao trenutak kada neko, bilo ko, kaže: "Dosta." Ne zbog morala, nego jer više ne može da diše. Jer istina postaje jedini oblik samoodbrane.

Želim da budem tvoj.
Ali kako, kad sam sebi ne verujem?
Kad sam vuk koji zavija samo noću,
da niko ne čuje kako moli.

Kada si poslednji put rekao: „Neću to da kupim jer mi ne treba“?
Kada si ugasio telefon na 24h?
Kada si sumnjao u ono što svi veruju?
Mi smo generacija koja gugla „kako da budem srećan“, dok u pozadini aplikacije preslušavaju naš očaj i nude ga kao targetiranu reklamu. Submisivnost je postala lifestyle. Ne talasaj. Ćuti. Smej se. Plati na rate. Sloboda? Sloboda je postala rezervisana za one koji imaju vremena da o njoj misle.
Mi ostali – radimo, kupujemo i ćutimo.

Zavisnost od vikenda je kao i svaka druga – san o kratkom spasu, iluzija da će par dana izbrisati pet. I uvek ista patološka greška: misliš da će sledeći put biti bolje. Da će sledeća nedelja doneti rasterećenje, avanturu, ljubav, sunce, tišinu, život. A sledeća nedelja nosi isti obrazac. Jer nisi ti taj koji čeka vikend. Vikend čeka da ti postane jasno – da bežiš od samog sebe.

Postelja mi je polje boja bez tebe,
gde se jutro ne usudi da svane.
Na jastuku su tvoji nedovršeni odgovori
i suze koje niko ne suši.
Ne vraćaj se ako nosiš tišinu...

Jer realnost je krhka kao život, i nije stvorena da se u nju ukopaš – nego da je ponekad pustiš, pustiš kao zmaja na vetru i vidiš gde ćeš završiti. U ribi, u čorbi, u ogledalu koje ti namiguje dok toneš u kadu svojih zabluda.

Ljudi misle da ukus za umetnost mora da bude dosledan. Kao da si političar koji ne sme da promeni mišljenje. A zapravo, što više menjaš pogled, to si bliži istini.