Ili kako su nas opet navukli da verujemo u promene dok su štimovali rasvetu
Svi glumimo, ali režiseri ostaju isti
U Srbiji se istorija ne uči. Ovde se ona preživljava, u ponavljajućem krugu pakla, između kafanske pameti, tabloida i rijalitija. Studentski protesti, koji su na početku delovali kao iskra nade, brzo su pretvoreni u kulturnu manifestaciju. Umesto bunta – performans. Umesto zahteva – molbe. Umesto pokreta – program bez ambicije da zaista poremeti poredak. U svemu tome, opozicija i vlast igraju svoju poznatu koreografiju: ko da bolje odglumi neslaganje dok zajedno drže konce jedne te iste lutkarske predstave. Publika, to jest narod, i dalje sedi, gleda i plaća ulaznicu.
Sistem koji je trebalo sahraniti, dobio je još jedan aspirin
Nismo dočekali političku eutanaziju feudalnog kapitalizma u sprezi s mafijom i partijskim feudima. Umesto toga, gledamo zombifikaciju sistema koji se podiže iz sopstvene septičke jame. Inflacija galopira, ali se u zvaničnoj statistici navodi kao „blaga korekcija“. Dinar je stabilan, jer tako piše na PowerPoint prezentaciji. Cene kvadrata obaraju rekorde, ne zato što narod gradi domove, već zato što dileri i političari peru milione keša od droge i prostitucije.
Država je odavno postala perionica.
Narod je pretvoren u bankomat koji se sam puni patriotizmom, iluzijama i akcijama „da ne bude gore“.
Prebrojavanja: protestanti na ulici, milioni na računu
Dok se na ulicama broje studenti i penzioneri, po bankama se broje evri. Dr. Nestorović, čovek sa osmehom i fantastičnim teorijama, mesečno prima 84.000 evra – lično. Njegov pokret ima svega četiri poslanika, jer mu je Pavić razbio stolicu pre nego što je uopšte seo. Ipak, ima TikTok, mimove i publiku koja veruje da „iskrenost“ menja sistem.
U međuvremenu, Đilas i Vučić, stari poslovni partneri, i dalje funkcionišu bolje nego koalicije u parlamentu. Jer, u Srbiji vlast i opozicija nisu suprotnosti – one su refleksi istog tela.
Izbora neće biti. Bar ne onih stvarnih. Biće ih na papiru, u RTS dnevniku, u izbornim komisijama. Ali ne tamo gde je važno – u stvarnosti.
A zašto sve ovo? I kome sve ovo odgovara?
Zato što je Vučić, u očima međunarodnih faktora, postao korisni instrument:
Zapad ga podržava jer im isporučuje "stabilnost".
Rusija ga podržava jer stvara privid savezništva.
Kina ga podržava jer dobija povoljne ugovore i teritorijalne ustupke.
Za uzvrat, elita se bogati, Srbija se zadužuje, a narod živi od akcijskih ponuda i zaborava.
Paralelna predstava: desnica pod kontrolom, opozicija na kastingu
Desnica kao samostalna politička sila ne postoji. Postoji BIA, a u njoj Marko Parezanović, koji vrši selekciju govornika, transparenata i autobusa. Svi pokušaji bunta pretvaraju se u organizovane incidente, sa predvidivim krajima.
Na drugom kraju scene, proevropska opozicija se utrkuje u kopiranju Vučića. Samo bez psovki, ali s istim refleksom dominacije. Njihova želja nije da se sistem promeni, već da se u njemu zamene glumci. I ništa više.
Šta je narod zapravo tražio?
Narod, ili bar onaj njegov deo koji još veruje da glas ima težinu, tražio je:
- Promenu izbornog zakona: da se glasa za čoveka, a ne za stranačku mašinu.
- Više izbornih jedinica: da Beograd ne odlučuje o svima.
- Elektronsku kontrolu i kamere: da prestane sumnja u integritet izbora.
- Transparentne biračke spiskove: da ne glasaju mrtvi, emigranti i izmišljeni ljudi.
Umesto toga, dobio je radne grupe i komisije. Dobio je dijalog. Dobio je obećanja bez garancije. Kao i uvek.
Zaključak – bez iluzije, sa osmehom
Srbija je zemlja u kojoj su razočaranja sistematski planirana, a nada se koristi kao valuta za održavanje poslušnosti. Svaka iskrena pobuna biva kooptirana, razvodnjena, i vraćena u sistem kroz tzv. dijalog, inicijative i savete za reforme. Protesti ne menjaju ništa jer se od starta ne postavljaju kao pretnja sistemu, već kao deo njegovog dekorativnog folklora.
Vlast opstaje jer joj sve ide na ruku: opozicija koja kalkuliše, Zapad koji ćuti, istok koji se smeši, narod koji se nada. U takvom okruženju, svaka rečenica o promeni deluje kao scenaristički višak u predstavi koja ima tačno određen kraj – i u kojoj znaš da glavni glumac nikada ne gine.
Zato je najiskrenije što danas možeš da uradiš – da prestaneš da se nadaš.
Jer nada je, ovde, alat sistema.
I kao što znaš – sistem ti ne bi nikad ponudio nešto što mu ne odgovara.
Eto... do sledeće epizode.
Do tada, proveri aranžmane za more. Možda te sistem pusti da se malo i odmoriš.
Na kraju krajeva – zaslužio si. Sve si lepo istrpeo.
I još si na nogama. Bar za sada…
