A moja senka tebi ne pripada

Danas kada se setim svega,
najviše me boli ono što sam dao,
i ono što nisam dobio nazad —
a ipak… ostao sam živ,
i svoj.
Ali moja senka tebi ne pripada…

Dolazile su tiho,
kao da im treba mesto da se sklone od sebe,
a ja sam im bio samo kratka toplina.
A moja senka tebi ne pripada…

Često su već pripadale nekome,
ali su se meni vraćale prazne,
kao da traže komad duše koji su izgubile negde drugde.
A moja senka tebi ne pripada…

Htele su mirnu vodu,
a ja sam nosio svoje poplave,
i svaka se uplašila kad je videla koliko duboko idem.
A moja senka tebi ne pripada…

Videle su u meni ono što im treba,
nikad ono što jesam,
i bolelo je to tiho precrtavanje mene.
A moja senka tebi ne pripada…

Volele su moje svetlo,
ali ne i mrak odakle je došlo,
a ja sam bio celina koju niko nije umeo da primi.
A moja senka tebi ne pripada…

Nisam im bio čovek,
nego nada da će uspeti da poprave nešto u sebi,
pa su mene lomile umesto svojih rana.
A moja senka tebi ne pripada…

Neke su me gledale kao spas,
dok nisam progovorio o svojoj tišini —
onda bih postao previše stvaran.
A moja senka tebi ne pripada…

Ja sam voleo celim bićem,
oni delovi koje nisam krio bili su previše veliki za njih,
a oni koje nisam rekao — najteži.
A moja senka tebi ne pripada…

Bili smo prolazni jedno drugom,
samo što sam ja to kasnije shvatao,
i uvek malo dublje stradao.
A moja senka tebi ne pripada…

Danas kada se setim svega,
najviše me boli ono što sam dao,
i ono što nisam dobio nazad —
a ipak… ostao sam živ,
i svoj.
Ali moja senka tebi ne pripada…

Loading

B.E.G.A.
B.E.G.A.

O meni

Zovem se Slobodan Begojev, ali većina me zna kao Begu. Rođen sam krajem decembra ’73, tačno u 1:15 iza ponoći, u Novom Sadu, na korak od Salajke, gde su svinje rovarile dvorišta, a Balašević još bio „mali od komšiluka“. Odrastao sam između kafana, knjiga i šamara života – u zemlji koje više nema, u vremenu koje ne zaboravlja.

Završio sam ekonomiju, a potom specijalizovao elektronsko poslovanje. Radio sam sve – od novinarstva do rukovodećih pozicija, a onda rešio da budem slobodan. I sloboda, ta najskuplja valuta, dovela me do pisanja ovog bloga.

Pisao sam pre nego što sam znao da pišem – rime, misli, istine koje bole i koje se ne uče u školi. Prošao sam preko 2000 knjiga pre nego što sam naučio da živim s ljudima. Ljubav me oblikovala, razočaranja mi oštrila pero, a ćerke dale snagu da ostanem čovek.

Bega bez Ega je moje mesto istine. Mesto gde se ne folira. Gde nostalgija ima ukus domaće rakije, a reči još imaju težinu. Ovde pišem o svemu što boli, inspiriše i ne da čoveku da zaspi miran – jer jedino iz nemira rađa se nešto vredno.

Articles: 131

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *