U dolini kroz koju su ljudi prolazili samo kada moraju, stajalo je jedno samotno drvo.
Nije bilo najveće. Nije bilo najlepše.
Ali je svake godine donosilo plodove koji su mirisali na kišu, na sunce i na tišinu.
Drvo nikada nije zvalo.
Nije nudilo.
Nije molilo.
Samo je stajalo tu — čvrsto, skromno i strpljivo.
Njegovi plodovi dozrevali su polako, kao da je svakom posebno šaputalo:
„Nema žurbe, doći ćeš kad budeš spreman.“
Ljudi su prolazili pored njega brzo, zagledani u svoje brige.
Neki su ga primetili tek u uglu oka, ali su odmah nastavili dalje, jer ko bi još stajao pod običnim drvetom kad ima toliko glasnih puteva i šarenih obećanja?
Jednog dana, putnik koji je izgubio i put i smisao, seo je u njegovu hladovinu.
Nije tražio ništa.
Nije očekivao ništa.
Samo je ćutao — prvi put posle dugo vremena.
Drvo je pustilo jedan svoj plod da tiho sklizne u travu.
Putnik ga je podigao, pomirisao i zagrizao.
Miris je bio blag, ukus jednostavan, ali posle prvog zalogaja osetio je nešto što je zaboravio: da svet nije uvek protiv njega.
Da postoje stvari koje daju, iako ništa ne traže.
Kad je ustao i pošao dalje, drvo mu se nije zahvalilo.
Nije ga zadržalo.
Nije mu ništa obećalo.
Nastavilo je da stoji — tiho, samo, i potpuno mirno.
I tada je putnik shvatio:
u svetu gde svi viču, najviše vredi ono što zna da ćuti i daje.
"Samotno drvo,
plodove nežno daje,
ljudi ga zaobilaze."
![]()





